Brzopletost
U osnovi brzopletost je kratki raspon pažnje, a i ta fluktuirajuća pažnja, ukoliko se brzopletaš baš i ne koncentrira, nije jako intenzivna.
Nered u govoru posljedica je nereda u mislima, ali da bismo ga prepoznali, nered u mislima mora se nekako očitovati. Dok se emocije mogu pročitati i iz samog izraza lica, mimike ili geste, nered u mislima očituje se u radu, govoru, pisanju, ponašanju. Najviše se prepoznaje u govoru i pisanju.
Što znači nered u mislima?
To je izvjesna kaotičnost, brz prijelaz s jedne misli na drugu,
nedovoljno ograničavanje osnovne ideje, nemogućnost razrade
osnovne misli, čudne asocijacije koje su ravnopravne po važnosti
osnovnoj ideji, nemogućnost koncentracije na bitno, a sve se to
prenosi putem usmenog izraza.
U govornoj patologiji, način govora koji bi odgovarao neredu
misli nazivamo brzopletošću, a služimo se i engl. nazivom
"cluttering" ili pak starim nazivom "batarizam" prema imenu
legendarnog libijskog kralja Batharosa čiji je način govora prema
opisu, odgovarao brzopletosti.
U osnovi poremećaja kratki je raspon pažnje, što se odražava u
svim aktivnostima. Nakon vrlo kratkog svraćanja pažnje na jednu
aktivnost, brzopletaša počinju zanimati druge stvari, zaboravlja
na prošlu aktivnost, gdje je, s kime je, u kojoj situaciji, ne
razumije, odnosno i ne primjećuje da mu se nešto govori, da se
nešto događa. Stane djelovati ili govoriti, ili oboje, ali u
neskladu sa situacijom.
Sindrom brzopletosti sadrži u sebi razne oblike verbalnog i
neverbalnog ponašanja. u govoru se može očitovati na razne načine
pa je taj poremećaj dugo bio tretiran kao slučajni zbroj govornih
smetnji u iste osobe, a kako je ujedno i jedan od najčešćih
simptoma zapinjanje u govoru, često je smatran mucanjem.
Kako prepoznati brzopletaša?
To je obično neuredno i nemirno, ali simpatično, vedro i otvoreno
dijete.Vrlo teško ili nikako prihvaća norme okoline. Ponaša se
prirodno, ne poštujući pravila koja su u biti prisile. Jede kad
je gladno, spava kad mu se spava, zaboravlja se oprati, obući
uobičajene dijelove odjeće. Teško se uklapa među djecu jer mu
svaka igra brzo dosadi pa se može asocijalno ponašati. Obično mu
je govor neprihvatljiv te postaje objekt poruge. Neuredno jede,
diže se od stola, ne sluša što mu se govori. U školi su to djeca
koja brbljaju, dižu se iz klupe, šeću razredom izazivajući opći
smijeh, no ona to ne čine zato što su zločesta ili nepristojna,
nego jednostavno zaboravljaju gdje su i kako se trebaju ponašati.
Zaboravljaju zadaće, knjige pa i torbu, a da ne govorimo o svim
mogućnostima koje pružaju odjeća i obuća. Jedna cipela smeđa, a
druga crna, na jednoj nozi čarapa, a na drugoj je nema, umjesto
školske torbe mamina torbica...
Okolina, a posebice roditelji lakše primjećuju odstupanja u
ponašanju u komunikacijskim sposobnostima što dolazi kasnije.
Počinju prigovori, kažnjavanja. Roditelji, a kasnije i nastavnici
nastoje izjednačiti tu toliko drukčiju jedinku s njezinim
vršnjacima. I takvo dijete može naučiti sjediti, držati vilicu i
nož, paziti da ne izađe bez hlača iz kuće. No to su sve vanjsske
stvari. Misli se ne mogu kontrolirati. Pažnja i dalje luta. Može
se sjediti, a ne slušati, tako da se posljedice iskazuju upravo u
govoru i srodnim mu aktivnostima kao i učenju.
Sindrom brzopletosti se može očitovati u četiri osnovne
komunikacijske aktivnosti: razumijevanju, govoru, čitanju i
pisanju.
Poremećena osnova govora i razumijevanja - brzopletaš kao da ne
zna što će unaprijed reći. Disanje nije na odgovarajući način
organizirano pa u duljoj rečenici može doći do respiratorne pauze
no rijetko, jer su rečenice brzopletaša uglavnom kratke i po
strukturi krajnje jednostavne. Unutar tih kratkih rečenica
melodija je obično monotona ili čak neodgovarajuća. Redovno
dolazi do traženja riječi ili se pak riječi nagomilavaju, tj.
dolazi do istodobnog pokušaja izgovaranja dviju riječi, to dovodi
do saplitanja, zamuckivanja ili ispravljanja. Tempo govora je
neujednačen i ima tendenciju ubrzavanja, što je jedno od čestih
svojstava brzopletosti. Ponavljaju se slogovi, rjeđe glasovi.
Dolazi do zamuckivanja i kraćih zastoja, ali i
do potpunih jer je brzopletaš zaboravio što je htio reći. Glas je
rijetko ugodan, jer se i on vremenom uči i oplemenjuje.
Dakle, poremećena je osnova govora, tj. sve što predstavlja veće
cjeline, organizaciju: disanje, intonacija, glas, ritmičnost pa i
akcenti, gramatika. No poremećeno je i ono što bismo uvjetno
mogli nazvati detaljima govora, a to su laksik i izgovor glasova.
Brzopletaš često ima vrlo siromašan rječnik bez obzira na godine
koje je proveo u školi. Ne razumije i ne upotrebljava rjeđe i
biranije riječi, a posebno ne one koje se obično nauče čitanjem.
Kod onih fonetski kompliciranijih i rjeđih može imati problema,
jer se ne sjeća točno njihove glasovne i slogovne strukture.
Izmišlja nove riječi, starima daje krivi ili izmijenjeni smisao.
Kada se ne može sjetiti riječi ili je ne zna brzopletaš se katkad
služi verbalnim opisima ili gestama. Isto tako mnogo se služi
poštapalicama i uzvicima.
U doba polaska u školu, roditelji i nastavnici
obično počnu primjećivati govorne nedostatke djeteta s
brzopletošću i posljedično zaostajanje u svladavanju tehnike
čitanja i pisanja. Počinju prigovarati i kažnjavati dijete. Kako
je jedan od najviše uočljivih simptoma brzopletosti u govoru
zastajkivanje, ponavljanje i saplitanje, mali se brzopletaš
nerijetko proglašava i mucavcem.
Savjeti roditeljima:
- dijete treba stalno upozoravati da najprije smisli što će reći, da rečenicu izgovori u sebi pa tek onda naglas
- između rečenica treba praviti veće pauze kako bi dijete imalo dovoljno vremena formulirati novu misao
- češće treba mijenjati aktivnost djeteta i davati mu nove, njemu prihvatljive zadatke
- pjevanje kao i recitiranje pridonose usporavanju govora i izgradnji ritma i melodije koji takvom djetetu nedostaju
- treba se usredotočiti na samo osvješćivanje, jer su mnogi brzopletaši nesvjesni svog brzog govora
- nije dovoljno govoriti samo "uspori", nego ih treba pokušati usporiti metodom lupkanja po slogovima
- obzirom da im je sposobnost pamćenja siromašnija, treba prakticirati pričanje i prepričavanje priče u koju treba uključiti što više detalja
Autorica: mr.sc. Nataša Šunić, prof.logoped
