Hiperaktivno dijete
Čuvarkuća u suradnji s …
Sindrom nepažnje – hiperaktivnost (prekomjerna aktivnost), razvojni je poremećaj koji se očituje nepažnjom, impulzivnošću i hiperaktivnošću.
Hiperaktivna djeca mogu roditeljima, odgajateljima i učiteljima zadavati mnogo brige i zahtijevati dodatnu pažnju i tretman. Poremećaj se najčešće otkriva kad dijete krene u kolektiv, posebno u školu Vrlo je učestao, i smatra se da se pojavljuje u 3-5% djece školske dobi. Najmanje je četiri puta češći u dječaka nego u djevojčica. U stranoj literaturi naći ćemo naziv ADHD (Attention Deficit Hyperactivity Disorder – poremećaj pažnje i hiperaktivnost). Još uvijek su u uporabi i termini koji su se ranije koristili, i to: minimalna cerebralna disfunkcija, ADD (Attention Deficit Disorder – poremećaj pažnje) i ADDH (Attention Deficit Disorder whit Hyperactivity – poremećaj pažnje s hiperaktivnošću).
Što uzrokuje pojavu opisanog sindroma?
Uzrok nije u potpunosti jasan, no znanstveno - istraživački rad
diljem svijeta ukazao je na sljedeće moguće čimbenike u nastanku
poremećaja: genetski čimbenici, promjene u metabolizmu mozga
(dopamina i noradrenalina), različita oštećenja mozga,
psihosocijalne čimbenike (rani gubitak ili odvajanje od majke,
zlostavljanje, psihička bolest roditelja). Osim navedenog, često
se u vezu s poremećajem dovodi i alergija na salicilate (npr.
Aspirin) i aditive hrane, promjene u metabolizmu šećera,
konstitucionalna potreba za većim dozama vitamina i minerala,
pretjerano gledanje televizije, play-station i dr. No važno je
upozoriti da utjecaj tih čimbenika nije znanstveno dokazan.
Koji su vodeći znakovi i simptomi?
Znakovi (simptomi) koje oboljelo dijete pokazuje uglavnom se mogu
svrstati u tri skupine:
POREMEĆAJ PAŽNJE: dijete ne posvećuje pažnju
detaljima ili radi pogreške zbog nemara, teško održava pažnju čak
i u igri, ne sluša ni kad mu se izravno obraćate, ne prati i ne
dovršava zadatke, teško organizira zadatke i aktivnosti, gubi
stvari i zaboravljivo je, vanjski podražaji ga lako
ometaju.
HIPERAKTIVNOST: često trese rukama i nogama ili
se vrpolji, ustaje u razredu ili negdje drugdje gdje se očekuje
da ostane na mjestu, pretjerano trči ili se penje, rijetko se
mirno i tiho igra, često je u «pogonu» ili kao da ga «pokreće
motor», pretjerano priča.
IMPULZIVNOST: «istrčava» s odgovorom prije nego
što je dovršeno pitanje, teško čeka na red, često prekida ili
ometa druge. No valja imati na umu da je sve ovo i dio normalnog
dječjeg ponašanja, naročito u ranijoj dobi. Rastom i razvojem
djetetova sposobnost samokontrole i koncentracije raste, te je
ovakvo ponašanje sve manje prisutno. Tek kada dijete ovakvim
ponašanjem odstupa od svojih vršnjaka može se govoriti o
poremećaju. Kako se navedeni simptomi mogu povremeno, pojedinačno
ili ovisno o situaciji ili razvojnoj fazi pojaviti u gotovo sve
djece, da bi se postavila sumnja na ADHD potrebno je
pojavljivanje simptoma kroz šest ili više mjeseci, njihova pojava
prije sedme godine života, pojavnost u dva ili više okruženja
(npr. kuća i škola) te i popratni nezadovoljavajući uspjeh u
školi.
Što trebaju učiniti roditelji?
Roditelji, navikli na svoje dijete, najčešće ne mogu objektivno
procijeniti njegovo ponašanje. Zato sumnju na hiperaktivnost, a
potom i dijagnozu postavljaju stručnjaci koji rade s djecom. Tu
se poglavito misli na liječnika školske medicine koji već na
pregledu za upis u prvi razred osnovne škole postavlja sumnju te
upućuje dijete na obradu s ciljem isključenja drugih bolesti ili
poremećaja koji mogu dovesti do ovakvih simptoma. Liječnik
školske medicine timski, sa stručnom službom škole, nastavnikom i
roditeljima, ukoliko je potrebno, donosi odluku o primjerenom
obliku školovanja djeteta.
Kako će se takvo dijete uklopiti u školu?
Postupci djelovanja na ponašanje primijenjeni u školi i kod kuće
bitan su dio skrbi o hiperaktivnom djetetu. Oni uključuju
jednostavne aktivnosti koje valja sustavno i stalno provoditi:
- postavljanje jasnih i jednostavnih pravila,
- nagrađivanje i za mali uspjeh,
- vođenje dnevnika aktivnosti,
- prekidanje aktivnosti koje zahtijevaju dugotrajno mirovanje učenika aktivnostima koje omogućuju kretanje,
- izbjegavanje kažnjavanja, osobito tjelesnog.
No i šire, pristup uključuje i prilagodbu cjelokupnog načina života, npr. izbjegavanje onoga što zahtjeva dugotrajno mirovanje (kao daleka putovanja ili nepokolebljiv zahtjev za dugotrajnim sjedenjem). U tretmanu te djece koriste se ponekad i lijekovi, najviše iz grupe psihostimulatora, a nezaobilazno mjesto ima i psihoterapija. Utjecaj ovog poremećaja na život djeteta, obitelj a onda i cijelo društvo je dalekosežan.
Takvo dijete prekidanjem i ometanjem aktivnosti i/ili igre drugih može iritirati vršnjake, što može dovesti do odbacivanja, a to može pogodovati još većoj nesigurnosti, niskom samopoštovanju i sklonošću depresiji. Roditelji se zbog nesrazmjera uloženih napora i rezultata mogu osjećati iscrpljeni i frustrirani, što može voditi k zanemarivanju i odbacivanju takve djece Uspjeh u školi često je nezadovoljavajući i ne odgovara realnim intelektualnim mogućnostima djeteta. Ukoliko se ne primijeni pravilan postupak i briga, na loš uspjeh u školi mogu se nadovezati i delikventno ponašanje, te sklonost eksperimentiranju sa sredstvima ovisnosti. Hiperaktivna djeca sklonija su ozljedama. Neki od znakova hiperaktivnosti zadržavaju se u oko 2/3 djece i u odraslo doba. Tada prekomjernu aktivnost zamjenjuje subjektivan osjećaj nemira, a poremećaj pažnje i impulzivnosti mogu i dalje biti prisutni. Zbog svega navedenog hiperaktivnoj djeci treba pomoć kako bi mogla u potpunosti ostvariti svoje životne potencijale, te u najvećoj mjeri proživjeti djetinjstvo i mladost bez nepotrebnih stresova.
Izvor: Mamino sunce - Ivana Pavić Šimetin, dr. med.
