Kako djeca sama utječu na svoje samopouzdanje
Imati samopouzdanja znači imati dobro mišljenje o sebi i svojim sposobnostima odnosno prihvatiti se i voljeti onakvim kakvi jesmo.
Da bi dijete voljelo sebe, mora se osjećati voljeno i prihvaćeno od strane ljudi koji ga okružuju pri čemu se prvenstveno misli na roditelje.
Upravo zadatak roditelja je odgojiti odgovornu, zrelu, emocionalno stabilnu ličnost, a da bi se dijete razvilo u takvu osobu potrebno je da razvije dobru sliku o sebi i samopouzdanje, da prihvati sebe. To može jedino uz bezuvjetnu ljubav, podršku i prihvaćanje od strane roditelja. Djeca koja nemaju takvu podršku, ne znaju se nositi niti s kritikama izvan obitelji, teško podnose neuspjeh i teže ostvaruju svoje potencijale. Naime, roditelji imaju snažan utjecaj, kako na djetetovu sliku o sebi, tako i na njegovu sliku svijeta oko sebe te na njegove aspiracije i samo-ostvarenje. Oni roditelji koji pozitivno i zdravo motiviraju svoje dijete pomažu djetetu da postane fleksibilna, kompetentna, odgovorna i samopouzdana odrasla osoba. Oni potkrepljuju djetetove uspjehe, pomažu mu da se uspješno nosi i s neuspjesima, motiviraju ga bez postavljanja pretjeranih zahtjeva i bez pretjeranog kritiziranja.
Kako djeca sama utječu na svoje samopouzdanje
Uglavnom ono ovisi o djetetovom osjećaju prihvaćenosti i voljenosti te odnosu okoline spram djeteta odnosno interakciji s okolinom, posebice važnim pojedincima. Kako sliku o sebi stvaramo od samih početaka, najveću ulogu naravno imaju roditelji. No odrastanjem, značajnu ulogu u životu djeteta dobivaju vršnjaci i učitelji te i o interakciji s njima ovisi kakvo će mišljenje dijete o sebi razviti.
Ono što djeca mogu učiniti da bi se u odnosima s drugima osjećala sigurnije i da bi bila prihvaćena od strane drugih, bili to vršnjaci ili odrasli, mogu naučiti primjerene i poželjne načine ponašanja i komunikacije odnosno socijalne vještine koje će im pomoći u međusobnim interakcijama.
Problemi u vršnjačkim odnosima najčešće potječu iz negativnih socijalnih ponašanja kao što su prekidanje, zapovijedanje, siromašan kontakt očima, sklonost tučnjavi te poteškoće u mirnom rješavanju svakodnevnih konflikata s vršnjacima. Navedena ponašanja ukazuju na nedostatak socijalnih vještina.
Socijalne vještine se uče od samog rođenja čime se opet vraćamo ulozi roditelja. Važno je ponovo naglasiti da su odnos roditelj-dijete u ranom djetinjstvu i interakcija među članovima obitelji od iznimne važnosti za razvoj socijalnih vještina kod djeteta. Roditeljska odgovornost i skrb se smatraju najbitnijim faktorima u razvoju socijalnih vještina djeteta.
Kako pridonijeti razvoju socijalnih vještina kod djece:
- pružiti priliku djetetu da se igra s drugom djecom
- njegovati kod djeteta primjerene socijalne interakcije
- razgovarati s djetetom o socijalnim odnosima i vrijednostima
- naučiti dijete kako stvarati i održavati prijateljstvo
- učiti dijete rješavanju problema
- pustiti dijete, posebice starije, da povremeno i samo riješi problem
- naučiti dijete načine nošenja s frustracijama
- naučiti dijete prihvaćanju posljedica svog ponašanja
Što djeca trebaju znati:
- pristupiti drugima na socijalno prihvatljiv način
- primjereno se ponašati
- znati dijeliti s drugima
- znati slušati druge
- koristiti prihvatljive načine za rješavanje sukoba
