Kako se igrati s djetetom?

Objavljeno 12.10.2016. | Dobna skupina: 1-3, 3-7, 7+

Čuvarkuća u suradnji s … oblačić logo Većina će roditelja reći da oni puste dijete da vodi igru, no mi odrasli često smo puno više direktivni nego što mislimo.

Igra je izvor zadovoljstva za svako dijete zato što je spontana i dobrovoljna, ali je pritom izrazito važna za djetetov kognitivni, fizički, socijalni i emocionalni razvoj. Igra je sredstvo putem kojega djeca upoznaju svijet oko sebe i jako je važno da imaju priliku igrati se, jer ako im se to uskrati, gotovo kao da im se uskratio jedan od osjeta. Važnost igre prepoznali su već i stari Grci, pa je tako Aristotel tvrdio da bi se igra trebala doživljavati kao lijek, zbog svoje iznimne važnosti u svačijem a ne samo u djetetovu životu.

Karakteristike igre

C. Schaefer naveo je neka obilježja po kojima možemo prepoznati / definirati neko ponašanje kao igru. Igra ponajprije mora biti zabavna i dobrovoljna aktivnost, gdje je proces važniji od konačnog rezultata. Ona je fleksibilna, nikad se ne treba shvaćati doslovno, a motivacija dolazi iznutra (intrinzična motivacija). U igri mi aktivno sudjelujemo, te je razvoj događaja u igri pod našom kontrolom. Prilika za igru nalazi se svugdje: na putu prema vrtiću, školi, liječniku… – bilo gdje! Ne mora uvijek uključivati igračke ili ciljani plan aktivnosti, to više jer dijete rijetko kada ima unaprijed razrađen plan igranja, pogotovo u predškolskoj dobi. Igra je kada trčimo s djetetom po stajalištu dok čekamo autobus ili tramvaj, stojimo na jednoj nozi, glumimo krokodila dok hodamo niz cestu, igramo se lovice na putu u vrtić, itd. Upravo moć te jednostavne i svakodnevne igre ljudi često podcjenjuju i misle da nema funkciju, a upravo je suprotno. Ono što se smatra ''pravom'' igrom s igračkama samo je jedan od oblika igranja, jer igranje je stanje uma, veselje i ponašanje, a nebitno je uključuje li druge predmete koje mi zovemo igračke (djetetu je igračka i štap pokraj puta ili rascvali maslačak).

Jedna od  podjela igara je ona s obzirom na spoznajnu razinu odnosno dob:

  1. Funkcionalna – jednostavni mišićni pokreti koji se ponavljaju s predmetima ili bez njih (npr. trešnja zvečke). To je prvi oblik koji se javlja još u dojenačkoj dobi i djetetov prvi susret sa samostalnim istraživanjem svijeta oko sebe i usvajanjem novih informacija. Što će se dogoditi ako zatresem igračku? Što će se dogoditi ako bacim loptu od sebe? U tom je razdoblju igra senzorna, dakle dijete istražuje teksture, mirise, okuse svih predmeta oko sebe, ne upotrebljava ih na simboličkoj razini. Senzorna razina igranja uvijek prethodi razvoju simboličke igre. Na primjer, jako zanemarena djeca ili djeca s poteškoćama u razvoju gdjekad i u starijoj dobi i dalje preferiraju senzornu igru. U tom kontekstu, važno im je to dopustiti, bez obzira na dob, jer je zadovoljenje senzornih potreba preduvjet za razvoj simboličke igre.
  2. Konstruktivna – baratanje predmetima s namjerom da se nešto od njih stvori (npr. gradnja kule od kocaka). To se i dalje ne smatra simboličnom igrom, jer nema nikakve igre pretvaranja, supstitucije predmeta ili imaginarne igre. Služi za vježbanje motorike te istraživanje funkcionalnosti predmeta i igračaka.
  3. Igra pretvaranja – uporaba predmeta ili ljudi kao simbola za nešto što oni inače nisu; simbolična igra (npr. pretvaranje da je fotelja automobil). Simbolična se igra  počinje razvijati oko 18. mjeseca života, a sposobnost izražavanja osjećaja kroz igru te proigravanja kompleksnijih događaja javlja se oko treće godine. Najčešće kreće od igranja svakodnevnih kućanskih aktivnosti, poput spravljanja čaja i kuhanja. To je možda i najvažniji stupanj dječje igre, jer dijete simboličnom igrom uči o svijetu oko sebe, odnosima unutar njega te ju koristi za komunikaciju, izražavanje svojih emocija i svojih potreba. U djece urednog razvoja potpuno se razvije do pete godine života, a djeca se prestaju kroz simboliku igrati oko 12. godine.
  4. Igre s pravilima – igranje igara u skladu s unaprijed poznatim pravilima i ograničenjima (npr. „Čovječe, ne ljuti se“). Obično se javlja između 4. i 5. godine života, kada djeca zaista razumiju pravila i stječu sposobnost samoregulacije kako bi slijedila zadana pravila. Igre s pravilima ne isključuju razvoj simbolične igre.

Direktivnost u igri

Direktivnost, naspram nedirektivnosti, zapravo je kontinuum kroz koji opisujemo koliko smo direktivni dok se igramo s djetetom – drugim riječima, koliko mi vodimo djetetovu igru, a koliko dijete. Većina će roditelja reći da oni puste dijete da vodi igru, no mi odrasli često smo puno više direktivni nego što mislimo. Čak i obično pitanje o nečemu što se dijete igra je direktivnost, jer dijete mora iz igre otići u kognitivno kako bi nam dalo odgovor. Dakle, s postavljanjem pitanja mi u biti prekidamo djetetovu igru, što je direktivnost. Roditelji najčešće s djecom imaju edukativan pristup igri, što je u redu, jer želimo djecu naučiti koje životinje postoje, kakve je boje tigar, kako se glasaju životinje, gdje žive, itd. No, kada nastupi simbolična igra, mogućnost supstitucije otvara im vrata mašte, a mi s edukativnim pristupom katkada zatvaramo ta vrata. Na primjer, dijete se želi igrati džungle, ali mu nedostaje tigar, pa koristi kravu kao tigra. Ako roditelj ispravi dijete i kaže mu da to nije tigar nego krava, uvelike je omeo djetetovu igru, a možda čak i prekinuo. Preporuka je zato kombinirati oba pristupa, ali ne tijekom iste igre, odnosno imati odvojeno vrijeme kada ćemo dijete podučavati i vrijeme kada ćemo djetetu potpuno prepustiti da vodi igru, na bilo koji način koji njemu odgovara a da pritom ne ugrožava sebe, nas ili imovinu. Dovoljno je samo da četvrtinu vremena provodimo u nedirektivnoj igri kako bismo zadovoljili djetetove potrebe kroz igru.

Kako da se igram manje direktivno?

Pratite djetetovu igru, ali reflektiranjem, a ne postavljanjem pitanja. Možda se čini jednostavnim, ali ako pokušate 15 minuta u komadu biti s nekim u interakciji a da pritom ne postavite ni jedno pitanje, shvatit ćete da je to poprilično zahtjevan posao. Reflektiranje znači da komentarima naglas govorite što opažate, od ponašanja do emocija koje dijete pokazuje. Pritom se podrazumijeva da reflektiranje bude i neverbalno – ton glasa prilagođen situaciji, ako dijete sjedi na podu, sjednite pokraj njega, itd. Ako vam padne na pamet neko pitanje ili vas nešto baš jako zanima, pokušajte to reći u obliku izjavne rečenice. Na primjer, zanima vas kamo putuje medo u igri. Umjesto „Kamo ide medo?“ možete reći: „Baš se pitam kamo ide medo.“ Vjerojatno vam neće uspjeti iz prve, jer se edukativna igra temelji uglavnom na pitanjima, pa je teško odvojiti jedno od drugoga. Mogli bi smo reći da je postavljanje pitanja u roditeljskoj naravi, kako bi djeca naučila razmišljati i sama pronalaziti odgovore. U tome nema ništa loše, samo ponekad je dobro prepustiti kormilo u igri djeci jer, kao što smo  spomenuli, djeca igru koriste i za izražavanje svojih emocija, želja i potreba.

Prednosti nedirektivnog igranja

  • Dijete vodi igru, što mu daje osjećaj kompetentnosti, moći i jača samopouzdanje. Roditelj je gotovo uvijek ''glavni'' i vodi riječ; igra je mjesto gdje dijete može preuzeti i malo vama ''šefovati''. Pružanje moći i kontrole kroz igru smanjuje potrebu za istim na drugim područjima.
  • Dijete izražava svoje emocije i potrebe kroz igru. Trogodišnje dijete vam neće puno odgovoriti na pitanje „Kako je bilo u vrtiću?“, možda čak i samo jednom riječju, ali će vam vrlo vjerojatno kroz igru odigrati ako je bio neki značajan događaj u vrtiću, bio on lijep ili ružan. Dječja igra je iskrena i realna, tako da možete pratiti što se događa u djetetovu životu kada vi niste s njim.
  • Dijete proigrava stresna iskustva. Nedirektivna igra pruža djetetu mogućnost da proigra neki stresan događaj i tako se riješi negativnih emocija koje je taj događaj prouzročio. Na primjer, dijete koje je bilo kod liječnika na injekciji možda će svom medvjediću kod kuće dati isto injekciju i onda ga tješiti kada medu boli.
  • Dijete osnažuje odnos s roditeljem. Nema bolje poruke koju roditelj može poslati djetetu od Tu sam i prihvaćam te upravo takvog kakav jesi, a upravo to radimo kada se sa svojim djetetom igramo na nedirektivan način. Što god da dijete napravi u igri (osim nepoželjnih ponašanja), mi prihvaćamo, nema pogrešnih postupaka ili pogrešne igre. To s jedne strane daje djetetu slobodu i moć, a s druge mu šalje poruku ljubavi: Tu sam, čujem te, volim te.

Autor: Maja Bonačić

Registriraj se ili se prijavi i reci nam je li ti ova preporuka bila korisna!

Čuvarkuća ocjenjuje

Na ovome se mjestu nalaze sažeci preporuka uz ocjene uredništva ili stručnjaka.

Pogledaj i ovo!

Čuvarkuća na Facebooku

Još iz ove kategorije

marketing

Warning: Unknown: write failed: Disk quota exceeded (122) in Unknown on line 0

Warning: Unknown: Failed to write session data (files). Please verify that the current setting of session.save_path is correct (/tmp) in Unknown on line 0