Ljepota koju ti je tata "dodijelio"

Objavljeno 08.06.2013. | Dobna skupina: Još nema dijete, Prije poroda, 0-1, 1-3, 3-7, 7+

Eto, kaže se, točno onako kako te je otac vidio u toj dobi, vidjet će te svi muškarci kasnije, kad odrasteš. Ni manje ni više.

Neovisno o tvojoj vanjštini, vrlo lijepa ili manje lijepa, nebitno je, ljepota koju ti je otac u početku dodijelio, tj vjera u vlastitu ljepotu i vrijednost koja ti je u toj interakciji s ocem transportirana u psihu, biti će snažnija od svakog oblika estetske  kirurgije, botoxa ili bilo koje druge metode pomlađivanja. Točno i proporcionalno očevom divljenju (ili njegovom odsustvu) doživljavat će vas i drugi stanovnici s te očeve planete, tj muškarci. Kad si sigurna u sebe i svoje ženske moći pa ne moraš trošiti puno energije i vremena na svoju vanjštinu i unutarnje borbe s osjećajima da nisi vrijedna ljubavi, moći ćeš se posvijetiti svojem unutarnjem razvoju i karijeri. Takve će kćeri puno lakše naći put do svoje kreativnosti i načina da ju pretoče u društveno korisne projekte. Puno će više žena zaposjesti vodeće pozicije u poslovnim korporacijama i napisati više doktorskih disertacija ili će jednostavno biti sretnije i imati bolje fizičko zdravlje.

U tim je, dakle, ranim razvojnim fazama, dok je psiha tako ranjiva, važno podržavati iluziju da je dijete bezuvjetno voljeno. To je proces koje traje i koji za svoj optimalni razvoj zahtjeva i psihičko i fizičko prisustvo oba roditelja. Nije dovoljno, dakle, puko fizičko prisustvo oca. Biti psihološki odsutan, ne posvijetiti djetetu aktivnu pažnju i angažman jednako je pogubno kao da te nema. Možda čak i gore: nevidljiva sam, egzistiram li ja zbilja? Ne samo da će pravo na ljubav biti dovedeno u pitanje, već i samo pravo na egzistenciju.

Kao što je već više puta ranije rečeno, ljudska psiha je vrlo kompleksna. Kompleksna je jer je svijet u kojem živimo vrlo kompleksan. Sastoji se od puno individua koje sve od reda žele isto što i mi: biti voljene. I bez te konkurencije vanjski je svijet sâm po sebi frustrirajući, na razne načine neugodan, nepravedan i relativno nezainteresiran za naše dublje potrebe. Neće se automatski prilagođavati našim infantilnim potrebama. Neovisno od toga jesmo li živi ili mrtvi, svijet će i dalje postojati. Za prihvaćanje te činjenice potrebno je proći bolan proces deziluzioniranja tj, potrebno je - odrasti. I u tome nećemo uspjeti bez pomoći roditelja. Dijete se, dakle, ne može do u nedogled i bezuvjetno samo obožavati. Životnim se realnostima treba povinovati i dijete, upoznavati s neizbježnim frustracijama, sve u ritmu psihičkog sazrijevanja.


Odraslost je na kraju kompromis između tih primitivnih omnipotentnih zahtijeva da nam se na magičan način udovolji svim potrebama i prihvaćanja činjenice da je okolina nesenzibilna i indiferentna prema našim željama.

Određeni aspekti odnosa između oca i kćerke ostat će, međutim, uvijek - specijalni. Uvriježi li se u njezinoj psihi dovoljno duboko vjerovanje da je ona tatina neprikosnovena princeza, taj će osjećaj teško biti poljuljati, čak i u momentima kad bude ostavljena od ljubavnika, iznevjerena od prijatelja, otpuštena s posla ili izložena nekoj drugoj životnoj nepovoljnosti. Puno lakše će joj biti prevladati gubitak, i neće ga biti sklona pripisivati isključivo svojoj manjkavosti.

Biti tatina princeza znači biti prožet tim luksuznim osjećajem da sam specijalna. Tko će kasnije moći ili htjeti se s nama ophoditi na taj način? Nitko. Ljubavnik, muž, prijatelj... svi će se oni ipak htjeti sami oslikavati u našem pogledu i tražiti dokaze vlastite grandioznosti. Djetinjstvo i roditelji (odgojitelji) jedina su nam mogućnost da si priskrbimo onu temeljnu, vitalnu vjeru u sebe. Zdrav, postojan osjećaj vlastite ženstvenosti, radost u činjenici da smo žene, može nastati jedino u relaciji s ocem. Proporcionalno toj radosti će nas muškarci doživljavati kao ženstvene ili neženstvene. Majka je uzor i objekt za imitaciju, važna nesumnjivo u ovom procesu, ali samo se u očevom pogledu možemo ogledati i vidjeti onu nevidljivu krunu na glavi koja će našem biću dodijeliti tu specifičnu aristokratsku glazuru rezerviranu za žene – ženstvenost. Psihološki make up moćniji je od odjeće i nakita. I odjeća i šminka i nakit ženski su rekviziti koje ne treba prezirati, ali ženstvenost dolazi prvenstveno „iznutra“.

Ako je otac tijekom odrastanja bio odsutan ili psihološki nedostupan, razultat može biti emotivni život kojim dominira nikad zadovoljena potreba za očevom ljubavi, invalidnost u psihi, nedostatak koji može biti svjestan ali koji se najčešće, potisnut i neosviješćen, uzastopno projicira na sve muškarce s kojima pokušavamo ostvariti ljubavnu vezu, u nadi da ćemo ga „ovaj put“ privoljeti da nas voli. Nijedan od tih muškaraca neće moći udovoljiti potrebama malog djeteta, jer svaki očekuje, razumljivo, odraslu ženu u odnosu. Ovakve su veze unaprijed osuđene na neuspjeh.

Kada narastem, udat ću se za tatu!

Kad je otac odsutan ne može doći do prirodne i neophodne psihološke separacije od njega... Tek kad se, prema jednom prirodnom razvojnom redosljedu, odreknemo te dječje iluzije o našem neprikosnovenom pravu na oca, (kad porastem ja ću se udati za mog tatu!) i kad shvatimo da tata ipak pripada mami i da si moramo naći vlastitog muža, (uh! ali je tako otkad je svijeta i vijeka i ova je neizbježna kapitulacija dio zdravog odrastanja), moći ćemo se okrenuti svijetu sa sviješću da nas tamo negdje čeka netko prekrasan poput tate i da ćemo ga, kad postanemo odrasle žene - sresti.

Taj proces je moguć jedino u živoj, aktivnoj, svakodnevnoj (ili tu blizu) interakciji s ocem, uz prisustvo majke.  Svako drugo rješenje rezultirat će nekim oblikom psihičke komplikacije -  koje mogu biti i zanemarive s obzirom na to da rijetko koja obitelj živi u perfektnim psihološkim uvjetima, takva perfekcija - ne postoji. Ta mala odstupanja i nesavršenosti u našoj ličnosti daju često onaj specifični šarm koji nas čini ljudskim. Mi uvijek nosimo dijete u sebi, koje smo bili ili htjeli biti, ako ne zbog  zapostavljanja od strane odraslih, a ono bar zbog čari djetinjstva koje želimo u sebi sačuvati.

Ako je otac, međutim, obilno odsutan, fizički ili psihološki, do unutarnje separacije ne može doći pa, tako nastavljamo biti djeca, ne napuštajući infantilni način sudjelovanja u ljubavnim vezama. Što je u tome krivo? Seksualnost. Prva romansa, ona s ocem, bila je pod okriljem prirodne, instinktivne „incestuozne zabrane“. Kad do neophodnog procesa separacije nije došlo i kad razvojna faza nije u tom pogledu dovedena do kraja, biti ćemo izloženi strahu od seksualnog, svjesno ili nesvjesno. Seksualnost će u nekom smislu uvijek predstavljati problem, kakav god oblik poprimio. Strah od muškaraca potkradat će se poput straha od duhova, bojat ćemo se i privlačit će nas da se bojimo, pa se nikad nećemo moći niti zbilja približiti, a niti pobjeći. Nećemo biti u stanju sazrijeti do zdrave, odrasle seksualnosti kojoj se slobodno možemo prepustiti. Vrtit ćemo se u začaranom krugu vječito nezadovoljenih potreba, ne znajući čak o kakvim je potrebama riječ.

Ako prepoznajete sebe u ovim opisima trebali bi ste razmotriti mogućnost psihoterapije.

S kakvim emotivnim problemima žene koje su odrastale bez oca dolaze u psihoterapiju?

Ove žene žive sa stalnim strahom da će ih ljudi koji su im bliski – napustiti, ne samo muškarci, već svatko, da nitko istinski ne želi biti s njima. Ti osjećaji mogu biti manje ili više svjesni, prikriveni ili pretočeni u suprotne osjećaje: ja ne želim njih, muškarci nisu vrijedni truda.. u strah od muškaraca, strah od svih bliskih ralacija. Vječiti osjećaj nesigurnosti u vezama... Jedan unutarnji glas koji daje rezonancu svemu što se čini: ako te vlastiti otac, čija si krv i meso nije htio, kako će te bilo tko drugi htjeti? Scenariji su mnogobrojni.

Neke žene ostaju u lošim vezama iz straha da će biti ostavljene. Druge su izgradile neprobojne zidove i ne dozvoljavaju muškarcima prići blizu. Neke poprime  muškobanjasto ponašanje, postanu tvrde i autoritarne. Nerijetko se žene odaju promiskuitetu sve u potrazi, ne za seksualnim užitkom već... pogodite što? Za čistom, nevinom ljubavi! Nekim čudnim spletom okolnosti došle su do neobičnog zaključka da se jedino na taj način ostvaruje ljubav. (Složit ćete se da takve žene često odlukuje i infantilni izraz (baby face) i infantilno ponašanje, (dječje.)
Slab ego, problem identiteta, odsustvo integriteta... prekrivaju se naslagama kompenzacijskih psihičkih  mehanizama koji su se tjekom života našli pri ruci, sve u svrhu psihološkog preživljavanja..

Mnogi će se čitatelj zapitati, da, ona sve ovo kaže, ali ne nudi rješenje. U svakom slučaju nema lakih rješenja. Nemam čarobnih formula ili umirujućih mudrih rečenica. Kakve će oblike životna problematika ovih ženâ poprimiti, u ovisnosti je od mnoštva detalja i njihovih kombinacija. Svaka je sudbina priča za sebe. Ono što ipak mogu reći je da se s ovakvim problemima uspješno može raditi u psihoterapiji. Srž je tog rada uglavnom u osvješćivanju potisnutih emocija i njihova reparacija, okončavanje nedovršenih razvojnih procesa.

Psihoterapija nije međutim lak put i zahtjeva naporan rad i istranjnost, no put je koji je vjerojatno jedini moguć. Utješno je to što se na tom putu  ne mora biti sâm, već skupa s terapeutom.
Još bih dodala da bi mnogi ovdje spomenuti otac, po logici stvari, trebao bar podmiriti troškove psihoterapije. No, kad bi neodgovorni očevi imali taj stupanj samosvjesti i moralne odgovornosti, do problema vjerojatno nikad ne bi ni došlo

Ovo naravno ne važi za sve očeve, mnogima je pristup kćeri bio otežan majčinim različitim diverzijama. 

Kvalitet odnosa između roditelja je od velikog značaja. Konflikt lojalnosti je jednako poguban za formiranje psihičkog života djeteta. Internalizirana majčina loša slika oca nerijetko još više otežava stvar. Mama također utječe na proces postajanja ženom kod kćeri. Ako mama u sebi nosi osjećaj razočarenja i mržnje, otežava joj razviti svoju ženstvenost uz njenu pomoć.

Kad do rastave već dođe, bitno je uključiti dijete u taj proces i ne ostaviti ga  bez odgovora na pitanja, npr. zašto je tata otišao. U socijalnom radu važno je uključiti oca u sve situacije koje se tiču djeteta.

Autorica: Slavica Novak-Ademović, neuropsiholog i psihoterapeut

Autor: Čuvarkuća uredništvo

1 korisnik je označio ovu preporuku kao korisnu.

Čuvarkuća ocjenjuje

Na ovome se mjestu nalaze sažeci preporuka uz ocjene uredništva ili stručnjaka.

Napomena
Kad si sigurna u sebe i svoje ženske moći pa ne moraš trošiti puno energije i vremena na svoju vanjštinu i unutarnje borbe s osjećajima da nisi vrijedna ljubavi, moći ćeš se posvijetiti svojem unutarnjem razvoju i karijeri.

Čuvarkuća preporučuje

Pogledaj i ovo!

Čuvarkuća na Facebooku

Još iz ove kategorije

marketing

Warning: Unknown: write failed: Disk quota exceeded (122) in Unknown on line 0

Warning: Unknown: Failed to write session data (files). Please verify that the current setting of session.save_path is correct (/tmp) in Unknown on line 0