Mamin dnevnik: reakcije okoline

Objavljeno 09.10.2011. | Dobna skupina: Još nema dijete, Prije poroda, 0-1, 1-3, 3-7, 7+

Martina Dumić Balvan vodi nas i dalje kroz svoj dnevnik trudnoće - ovoga puta s pitanjima diranja trbuha i ustajanja u tramvaju.

Ne znam, možda nisam tipična trudnica, jer nisam razglasila na sav glas odmah i svima: “Hej, trudna sam!” To je bio nekako moj odabir. Bila sam i pomalo zbunjena. Ne, nisam praznovjerna, pa da u prva 3 mjeseca ne smijem nikome reći, jer eto, možda nešto pođe naopako. Ne, to nije bio razlog. Jednostavno, nisam osjećala pootrebu to dijeliti sa svijetom.

To je bilo samo moje stanje, i dok se trbuh nije vidio, zaista nisam imala potrebu svima to napominjati. Neki su me zbog toga čudno gledali, ponajviše moja najuža obitelj. Pa zar nisi sretna, zašto ne želiš reći da si trudna? Eto, baš ne želim. :) I inače nisam osoba koja sladunjavo gleda na svijet oko sebe, brine me koješta oko novog života kojeg sam (smo) stvorila. Kad sam bila trudna prije 10 godina, odlučila sam punim srcem krenuti u život. Ničeg me nije bilo strah. Mislila sam, mogu ja to sve.

Diranje trbuha

I dalje to mislim. Samo, sa odmakom od 10 godina, sa svim iskustvima koje sam u međuvremenu stekla, nekako sam opreznija, više zabrinuta. Recesija i sve oko nje nije mi pomogla da se osjećam opušteniije. Gledam kako ovaj ludi svijet funkcionira i pitam se, kako će biti mojim potomcima u njemu? No, nije sve tako pesimistično. Ovo novo dijete mi daje poleta za neke nove stvari, otvara mi neka nova vrata, stvara mi neke nove horizonte. Veseli me na jedan “ozbiljniji” način, ako se to može tako reći.

Do sada su mi sjedalo u tramvaju ponudile ravno 3 osobe, i to gospođe u svojim 50-tim godinama. Da odmah pojasnim – ja ne guram svoj trbuh svima u oči i ne tražim svojim stavom da mi se netko digne u tramvaju. Ali ponekad bih zaista voljela sjesti, jer mi je trbuh već povelik i teško je odstajati od Trešnjevke do centra grada


I kada je trbuh već postao vidljiv, rekoh, vrijeme je za javnu obznanu. Naravno, svi su oduševljeni, čestitaju i padaju u trans od sreće. Meni je sve to simpatično promatrati i analizirati, jer kao što rekoh na samom početku, ja nisam te sorte, pa sam pomalo zbunjena tim velikih ushitima i reakcijama. Tu se naravno pojavljuje zanimljiv moment, kojeg su komentirale mnoge trudnice – diranje mojeg trbuha. Znam da je svima to jako slatko, i da ih veseli, ali hej, to je moj privatni prostor, i ja, ako sam ikada padala u napast to učiniti nekoj trudnici, prvo sam pitala smijem li dirati njen trudnički trbuh. Sad će se neki možda naći povrijeđeni, ali neka ne budu. Naprosto nisam osoba od puno pipkanja, grljakanja i cmakanja, općenito. Drago mi je da je vama drago, ali pliz, prvo pitajte. :) Ja ću vam vjerojatno u 100 posto slučajeva reći – ok, diraj. Ali faktor “prepada” je uvijek meni najmanje drag, a pogotovo kad mi netko stavi ruku pa kao čeka da se beba pomakne... i čeka i čeka... a ja bi mu najrađe makla ruku, jer to za moj ukus već predugo traje. :)

Tramvaji

I sada, za kraj – tramvaj. Do sada su mi sjedalo u tramvaju ponudile ravno 3 osobe, i to gospođe u svojim 50-tim godinama. Da odmah pojasnim – ja ne guram svoj trbuh svima u oči i ne tražim svojim stavom da mi se netko digne u tramvaju. Ali ponekad bih zaista voljela sjesti, jer mi je trbuh već povelik i teško je odstajati od Trešnjevke do centra grada. Ok, od penzića ni ne očekujem dizanje sa sjedala, ali od klinaca da. Ustvari od njih to sada najmanje očekujem, nakon što sam već X puta doživjela da me uopće ne doživljavaju. Još dodatno okrenu glavu prema prozoru, po sistemu “ne vidim te”. A ja valjda ulazim u neke čangrizave godine pa si mislim “Neka, neka i ti ćeš biti trudna jednog dana ili tvoja žena, vidjet ćeš kako je to”, jer sve uvijek dođe na svoje u ovom čudnom svemiru, u to sam nekako baš uvjerena.

Ali, kad se podvuče crta, ja sam jedna sretna i zadovoljna trudnica, sa nikakvim ili minimalnim trudničkim “problemima”. Još uvijek radim jer tako želim, još uvijek pomalo fotkam, i još uvijek mislim da mogu sve. I nije mi problem stajati u tramvaju. Samo mi je problem vidjeti oko sebe kuda je nestala pristojnost i suosjećanje. Zbog svega toga me i brine kako će moje novo dijete kročiti ovim svijetom. Potrudit ću se prenjeti mu pozitivne misli, jer kako reće jedna moja prijateljica, u jednom dokumentarcu je gledala - sve što majka misli i osjeća dijete upija na neki nama nepoznat način. Zato pozitivno gledam na sve što me čeka i želim uživati u svemu što mi donosi moj novi život.
Maleni, sve će biti ok. Voli te tvoja mama.

Autor: Martina Dumić Balvan

1 korisnik je označio ovu preporuku kao korisnu.

Čuvarkuća na Facebooku

Još iz ove kategorije


Warning: Unknown: write failed: Disk quota exceeded (122) in Unknown on line 0

Warning: Unknown: Failed to write session data (files). Please verify that the current setting of session.save_path is correct (/tmp) in Unknown on line 0