Obojenja ili diskoloracije zuba
Iako većina ljudi smatra da su zubi bijele boje, oni mogu biti i žute, sive, plave, zelene, smeđe, crne, crvene pa čak i ružičaste boje.
Najšire gledajući, svaka promjena boje zuba različita od
uobičajene bijele boje može se nazvati obojenjem ili
diskoloracijom zuba. Promjena boje može samo djelomično ili
potpuno zahvatiti zub, odnosno njegovu krunu.
Promjena boje može biti trajna ili privremena, promijenjena već
prilikom nicanja, a može se promijeniti i tijekom života.
Iako se različita obojenja zuba opisuju ovisno o njihovu uzroku,
pokazalo se da je pacijentu najpristupačnije samoprepoznavanje.
Zato će ovdje obojenja zuba biti opisana na način koji
pacijentima omogućuje da samopogledom zuba koji su promijenili
boju pronađu mogući uzrok promjene. Obojenja zuba izazvana
konzumacijom različitih vrsta pića i hrane najčešće su privremene
naravi (osim ako nije riječ o dugotrajnom unosu prekomjernih
količina) i neće biti posebno opisivana.
Bijeli zubi
Anatomska kruna zuba građena je od dvaju tvrdih zubnih tkiva:
cakline i dentina. Caklina se nalazi na površini krune intaktnog
i zdravog zuba prekrivajući podležeći dentin. Caklina je najčešće
sive ili plavkasto-bijele boje, ali je ujedno i poluprozirna.
Upravo zbog toga svojstva da propušta zrake svjetlosti, boja zuba
ne ovisi jedino o boji cakline nego i o boji dentina ispod
cakline, koji je blijedožute boje. To najviše dolazi do izražaja
u područjima gdje je caklina tanka.
Bijela boja je uobičajena boja intaktnih
i zdravih zuba. Iako su trajni zubi bijele boje, njezine nijanse
mogu varirati od plavičastobijele do žućkastobijele boje.
Mliječni su zubi obično svjetlije boje od trajnih. Boja im je
bijela s plavkastim odljevom i kredastim odsjajem
Na zubima normalne boje moguće je pronaći i veća ili manja
područja različitih oblika (crtice, točkice i sl.) koja su mutne
bijele boje. Riječ je o hipomineraliziranim područjima zubne
cakline koja zbog manjega udjela minerala drukčije lome zrake
svjetlosti u usporedbi s normalnom caklinom koja je i do 98 posto
građena od anorganske tvari. S obzirom na to da su ta područja
bijele boje i imaju kredast odsjaj, stvara se veliki kontrast u
odnosu na okolne dijelove zuba koji stoga najčešće izgledaju
tamniji nego što jesu. Uzroci hipomineralizacije mogu biti
različiti; neki se pojavljaju tijekom razvoja zuba, a neki nakon
toga. Dentalna fluoroza do koje dolazi zbog pretjerane količine
fluora u vodi i hrani tijekom embrijskog razvoja tvrdih zubnih
tkiva može se manifestirati pojavom upravo takvih bjelkastih
promjena boje koje su najčešće vidljive na usnenim plohama
gornjih sjekutića.
Žuti zubi
Zubi poprimaju žutu boju kada se zubna caklina vrlo stanji ili
potpuno potroši. Naime, dentin koji se nalazi ispod cakline ima
blijedožutu boju koja prosijava kroz inače poluprozirnu caklinu.
Caklina se posebno brzo troši kod osoba koje pate od dentalne
erozije (neovisno o njezinu uzroku), kod osoba s bruksizmom
(nesvjesno škripanje zubima) te kod osoba koje imaju prirođeno
slabiju kvalitetu cakline (amelogenesis imperfecta, dentalna
fluoroza i dr.).
Potrošenu caklinu nije moguće
nadomjestiti, pa se promjene boje smatraju nepovratnima i moguće
ih je prikriti jedino izradom odgovarajućih zubnih navlaka ili
ljuskica
Kod novorođenčadi s hemolitičnom anemijom koja nastaje kao
posljedica nepodudarnosti Rh-faktora majke i djeteta, dolazi do
hemolize eritrocita fetusa koji se talože u tvrda zubna tkiva.
Raspadanjem eritrocita oslobađaju se bilirubin i biliverdin, te
se ugrađuju u strukture zuba koji zbog toga poprimaju žućkastu
boju.
Odumiranjem zubne pulpe zubi mogu poprimiti tamnožutu boju. Zubi
mogu požutjeti i zbog naslaga zubnog plaka i kamenca. Pravilnom i
redovitom oralnom higijenom, odnosno uklanjanjem zubnog kamenca,
zubima je moguće vratiti prirodnu boju.
Primjena pojedinih stomatoloških pripravaka poput eugenola može
izazvati narančastožutu boju zuba. Upotreba antibiotskih
pripravaka na bazi tetraciklina tijekom trudnoće i razdoblja u
kojem se zubi razvijaju dovodi do takozvanih tetraciklinskih zuba
koje odlikuje žućkastozlatna boja. Zbog toga se upotreba te vrste
antibiotika ne preporučuje (osim u slučaju životne ugroženosti)
tijekom trudnoće niti kod djece sa zubima u razvoju.
Sivi zubi
Siva obojenost zuba može biti posljedica pogreške nastale tijekom
provedbe endodontskog liječenja zuba. Naime, ne proširi li se
dovoljno pristupni otvor pulpnoj komorici i dođe li do
zaostajanja nekrotičnoga pulpnog tkiva, u području rogova pulpe
dolazi do razgradnje toga istog tkiva. Proizvodi razgradnje
proteina koji su se nalazili u pulpnom tkivu ugrađuju se u
dentinske tubuluse i sivo boje zube.
Osim toga krvarenje iz zubne pulpe tijekom endodontskog zahvata
može izazvati sivu boju zuba. Krv koja natopi tvrda zubna tkiva
tijekom endodontskog liječenja ulazi u dentinske tubuluse. U
njima se krv razgrađuje pri čemu se oslobađa željezo. Željezo se
u prisutnosti vodikova-sulfida, koji proizvode bakterije,
pretvara u željezni sulfid, što uzrokuje sivu boju zuba.
Siva obojenja zuba mogu se pojaviti na zubima s amalgamskim
ispunima zbog migracija kositra ili oksida srebra iz amalgama i
njihova taloženja u dentinskim tubulusima.
Nasljedne abnormalnosti stvaranja dentina
poput dentinogenesis imperfecta također mogu
biti uzrok sivoj obojenosti zuba. U ovom slučaju obojenost zuba
samo je jedan od simptoma poremećaja koji se manifestira i na
drugim organskim sustavima.
Plavi i zeleni zubi
Kod djece koja su imala neonatalnu žuticu zubi mogu poprimiti
plavičastu boju. Osim toga, u literaturi je opisan i slučaj
11-mjesečnog dječaka s prirođenom infekcijom citomegalovirusom i
neonatalnom žuticom, kojem su izniknuli zeleni mliječni zubi sa
hipoplastičnom caklinom. Iako su zeleni zubi dosta rijedak nalaz,
moguće ih je pronaći kod djece s neonatalnom
hiperbilirubinemijom, kod djece s prirođeno smanjenom prohodnošću
žučnog trakta te djece s fetalnom eritroblastozom.
Smeđi zubi
Smeđa boja zuba može biti posljedica unutarnje i vanjske bolesti.
Ako je riječ o unutarnjoj bolesti, smeđa boja je više-manje
ravnomjerna s obzirom na zubne plohe koje zahvaća, te zahvaća
veći broj zuba, ali ne nužno i sve zube. Smećkasta boja većeg
broja zuba može upućivati na dentalnu fluorozu ili upotrebu
antibiotika na bazi tetraciklina tijekom trudnoće, odnosno
razdoblja razvoja zuba. Smeđu boju zuba koja nalikuje boji bijele
kave moguće je pronaći kod osoba s nasljednim poremećajem
stvaranja dentina: dentinogenesis imperfecta.
Smeđa obojenost zuba može biti i posljedica nataloženih
kromogenih bakterija, koje se mogu pronaći na svim zubima na
kojima formiranju male tamnosmeđe otočiće. Što se kolonije tih
bakterija više razvijaju, one prekrivaju sve veću površinu zuba.
Najprije se pojavljuju na mjestu spajanja zubnog mesa i zuba u
obliku tanke smeđe crte koja prati obrise zubnog mesa. Daljnjim
razvojem mogu potpuno prekriti zubnu krunu. Iako se mogu ukloniti
u stomatološkoj ordinaciji, njihovo uklanjanje može zahtijevati
više posjeta stomatologu.
Ono što se ne smije smatrati obojenošću zuba niti samo estetskim
nedostatkom, nego razlogom za što hitniji posjet stomatologu je
smeđa boja zuba koja je posljedica karijesa. Boja zubnog karijesa
može varirati od male crne točkice na zubnoj površini do većih
zahvaćenih ploha smeđe ili tamnosmeđe boje koje upućuju na
uznapredovale kari-jesne lezije. Karijes je najčešći na griznim
plohama zuba, ali se može pojaviti i na ostalim dijelovima zuba.
Crni zubi
Na rubovima starih i/ili loše izrađenih amalgamskih ispuna moguće
je pronaći područja promijenjene boje zuba. Tamna, gotovo crna
boja tih područja čija veličina može varirati upućuje ili na
taloženje kositra iz amalgamskog ispuna u tvrdo zubno tkivo ili
na sekundarni karijes ili na i jedno i drugo.
Osim toga, kao što je već prethodno rečeno, crna boja može
upućivati na promjene boje zuba izazvane dentalnom fluorozom.
Crveni zubi
Kod kongenitalne hematoporfirije - nasljedne anomalije koju među
ostalim karakterizira cirkulacija hematoporfirina u krvi može
doći do crvenkastosmeđeg obojenja zuba. Naime, hematoporfirin se
ugrađuje u tvrda zubna tkiva koja nakon što ih se obasja
ultraljubičastim svjetlom fluoresciraju crvenom bojom. Takva
promjena boje opisana je i kod mliječnih i kod trajnih zuba.
Ružičasti zubi
Zubi koji su poprimili ružičastu boju najčešće se mogu pronaći
kod utopljenika te u nekim slučajevima iznenadne i neprirodne
smrti (npr. vješanjem, intoksikacijom lijekovima te trovanjem
ugljikovim monoksidom). Ružičaste zube moguće je pronaći i kod
živih ljudi. U tom slučaju to su pojedinačni zubi koji su
promijenili boju zbog resorpcije korijenskog kanala zuba.
Uzroci resorpcije mogu biti trauma zuba, ortodontska terapija,
prekomjerno izbjelji-vanje zuba te pojedini oralno-kirurški
zahvati. Resorpcija je najčešće bezbolna ili s blagim simptomima
pulpne boli. U trenutku kada interna resorpcija zahvati tvrdo
zubno tkivo u području krune zuba i kada toliko uznapreduje i
stanji sloj dentina, pulpa počinje prosijavati, a zub poprima
ružičastu boju.
Zaključak
Iako su naši zubi najčešće bijele boje, njezine nijanse mogu
znatno varirati i bitno utjecati na estetski dojam koji stvara
naš osmijeh. Zubi mogu promijeniti boju tijekom života i zbog
dentalne erozije i abrazije, dugotrajne i prekomjerne konzumacije
hrane i pića koji mogu obojiti zube zbog određenih štetnih navika
poput pušenja, nepravilne i neredovite oralne higijene,
pojedinih stomatoloških zahvata i sl. Osim toga, možemo se roditi
sa zubima čija boja nije idealna.
Uzroci za to mogu biti različiti: od uzimanja tetraciklinskih
antibiotika tijekom trudnoće, poremećaja u stvaranju zubnih
tkiva, nepodudarnosti Rh-faktora majke i djeteta pa do
prekomjernog unosa fluora. Iako uzroci obojenja, odnosno
diskoloracije zuba mogu biti različiti, primjenom suvremenih
stomatoloških metoda, uglavnom je moguće popraviti i usavršiti
estetiku naših zuba i osmijeha.
Autor: dr. sc. Marin Vodanović, specijalist dentalne patologije i endodoncije, Zavod za dentalnu antropologiju
Izvor: Zdrav život
