Očinstvo

Objavljeno 16.05.2013. | Dobna skupina: Još nema dijete, Prije poroda, 0-1, 1-3, 3-7, 7+

U hrvatskom se jeziku riječ očinstvo ponajprije vezuje uz biološko-administrativno značenje. Za razliku od pojmova majčinstva i roditeljstva, koji se asociraju s idealnom, brižnom vezom između roditelja i djece, pojam očinstva uobičajeno se upotrebljava u kontekstima koji se tiču DNA-analiza i sporova u kojima se ima utvrditi biološko očinstvo.

Pojam očinstva također se aktualizira u debatama o očevima kojima je biološko očinstvo zanijekano. U ovakvim i sličnim situacijama pojam očinstva ne označava prvenstveno odnos s djetetom, već se njegova važnost ističe u obliku novčane transakcije. O ulozi oca kao roditelja koji skrbi za djetetov psihički razvoj rijetko je u javnoj debati riječ. Očinstvo se oslikava kao biološko, sterilno te samim tim marginalno za djetetovu sreću. Da ne spominjemo da je i stav državne socijalne politike striktno usmjeren ka biološkoj ulozi oca i njegovim ekonomskim dužnostima.

S druge strane, prenaglašena psihološka uloga majke u odgoju djece oduvjek se smatrala primarnom. Činjenica da žena posjeduje maternicu i dojke, da u svom tijelu nosi dijete devet mjeseci te ga nakon rođenja doji, stvorila je pogrešnu predstavu da na majci leži odgovornost odgajanja čovječanstva. Slika preuzeta iz životinjskog svijeta? Kod najvećeg broja sisavaca dostupnost sisi usmijerava mladunče ka majci uz koju ostaje dok se ne osamostali. Zadatak mužjaka je štititi familiju od uzurpatora i većinom nema zaduženja oko naraštaja. Poneki čak zna i pojesti vlastito mladunče.

Otac ima neobično važnu emocionalnu funkciju kod podizanja potomstva.

Međutim, povijesna je činjenica da je čovjek evoluirao u potpuno drugačijem smjeru od životinja - o čemu nam civilizacijska tvorevina svjedoči. (Životinje niti stvaraju civilizaciju niti ju razaraju!) Moderni homo sapiens posjeduje razum i svijest, u stanju je razmišljati nekoliko koraka unaprijed, pa može predvidjeti posljedice svog ponašanja u budućnosti. Kod čovjeka je u mozgu oformljen frontalni lob– takozvani civilizacijski mozak – koji životinje nemaju. Iz tog se dijela mozga dirigira tipično ljudski intelekt i sposobnost kompleksnih misaonih konstrukcija, izvođenje zaključaka, donošenje odluka i - empatija. Ljudske su relacije puno kompleksnije od životinjskih.

Stoga je nepromišljeno izjednačavati čovjeka  sa životinjama u bilo kojem smislu i tražiti paralele roditeljstva u životinjskom svijetu, samo po osnovu toga što su i jedni i drugi biološki organizmi. Čovjek, dakle, nije životinja. Razumljivo je da najveći broj muškaraca i intuitivno i razumski shvaća ovu distinkciju. Ipak, postoji značajan broj onih koji to ipak - ne shvaća.

Kako to da unatoč ovako silnom tehnološkom i informacijskom napretku svijeta, najveći dio čovječanstva još uvjek vjeruje da je žena primarni roditelj, samo zato što je dijete u njenom tijelu odležalo 9 mjeseci i što ona posjeduje organ koji producira mlijeko za novorođenče?!

Formiranje tako kompleksnog psihičkog sustava kao što je u čovjeka ne može ovisiti samo o jednoj osobi. (Iz te zablude mogle bi se proizvesti mnoge od pošasti čovječanstva.) Evolucija je ekonomična pa je reprodukciju svela na minimalnu cifru od dvoje. S obzirom na kompleksnost socijalnih i drugih struktura društva priprema djeteta za navigaciju kroz te kompleksne društvene labirinte, zahtijeva puno veći broj ljudi. Ipak, prvo vrijeme po dolasku na svijet nečeg tako delikatnog kao što je ljudski potomak, najbitnije je za sreću čovjeka. Sama majka niti uz pomoć najpovoljnijih materijalnih i financijskih uvjeta, nije u stanju podići potpuno sretno ljudsko biće, koliko god to ona htjela ili vjerovala da može.

Očevi posjeduju jednako dobru sposobnost kao majka kod tumačenja signala koje dijete odašilje.

Otac ima neobično važnu emocionalnu funkciju kod podizanja potomstva, ja bih rekla čak i važniju od majke. Zapravo, zar nije majčina uloga prvenstveno biološka, a  zatim i instinktivna - u onoj specifičnoj dijadi kad ona svojim tijelom i duhom ublažava djetetu susret s velikim nepoznatim svijetom – pa na kraju i psihološka. Biološka, s obzirom da se u njezinom tijelu odvija proces nastanka novog života. Zašto se uvijek naglašava očeva „biološka uloga" a majčina „emotivna"? Po logici stvari, na partneru koji nije morao iznijeti trudnoću i podnijeti strahote poroda, te očuvao fizičku i psihičku snagu, počiva zadatak skrbi za psihološki ekvilibrij tog novonastalog života. U samom početku tako što će brigom i nježnošću prema majci koja doji indirektno biti podrška djetetu, a već ubrzo nakon toga – ili istovremeno/paralelno – uspostaviti i vlastitu relaciju s djetetom.

Moderna znanstvena istraživanja pokazala su, između ostalog, da i otac i majka fiziološki reagiraju potpuno istovjetno na plač djeteta. Očevi posjeduju jednako dobru sposobnost kao majka kod tumačenja signala koje dijete odašilje, te su jednako kao majke sposobni zadovoljiti djetetove potrebe.

No, nije riječ o tome da su očevi jednako dobri odgajatelji kao i majke, već da su oboje podjednako bitni za razvoj različitih dijelova ličnosti kod djeteta i njihovoj integraciji u skladnu cjelinu. Uloga majke i uloga oca su komplementarne i izostane li jedna od njih izostat će sklad kod čovjeka u nastajanju. Perfektni sklad kod naraštaja je možda previše za očekivati u današnjem, ovako neskladnom svijetu, ali problem je što odsustvo očeva producira nesretne ljude generacijama unaprijed. Devijacije u ličnosti i karakteru nastale uslijed psihološke traume tijekom odrastanja, nepogrešivo poput telegrama, prenose se na dolazeća pokoljenja. Direktno ili indirektno, svjesno ili nesvjesno, malo ili puno, uvijek se kao nedostatak nečeg vitalnog u relaciji prenose u direktnom nasljednom nizu. Roditeljstvo se ne može naučiti iz knjige, samo iz vlastitog iskustva doživljenog u relaciji sa svojim roditeljima. Može se imitirati ali ta imitacija može imati čak i pogubniji učinak od nepatvorenog neznanja ili neangažiranosti. Zato što djeca posjeduju istančani senzibilitet za autentičnost doživljaja.

Zašto smo skloni osjećati sućut kad djetetu u mladoj dobi umre otac, svjesni teškoće formiranja zdavog ljudskog karaktera bez oca, dok istu vrstu kataklizmičke sućuti ne osjećamo za dijete čiji se otac nakon razvoda ponaša neodgovorno? Otac ne mora biti mrtav u pravom smislu te riječi da bi dijete pretrpjelo nenadoknadivu psihološku štetu od zanemarivanja i spoznaje da ocu nije stalo do njega. Još je teže osobi koja zna da je otac bio živ a nije htio...

Upravo saznanje da smo jednom bili biološka cjelina s majkom, dio njezinog tijela i da nam je bila poput produžetka vlastitog bića, daje nam, kad smo djeca (a i poslije, kad odrastemo), osjećaj da je ona tu na ovom svijetu upravo radi nas, da bi nama služila. Biololška ili kulturološka zabluda i nepravda – dalo bi se diskutirati – no majčina ljubav i briga dio su svakodnevnog repertoara i činjenica nad kojom ne reflektiramo (rijetko čak i kad odrastemo), njena je skrb elementarna i sama po sebi jasna.

Bez očeve ljubavi ne umiremo, ali teško nam je ostvariti svoj puni potencijal.

Bez majčine bismo skrbi umrli, bar psihološki. (Poznati su slučajevi djece u veoma ranoj dobi odvojene od majki, dospjele u dom za nezbrinutu djecu, koja su zapala u nepovratnu i beznadežnu apatiju.) Bez očeve ljubavi ne umiremo, ali teško nam je ostvariti svoj puni potencijal. Pri tom mislim prvenstveno na samopouzdanje koje je osnov svakog uspjeha u životu. Jer otac (ukoliko nije sam odgajao dijete i prakticirao „majčinstvo"),  je ono nešto ekstra, izvan nas samih, što nas promatra i svojim pogledom određuje. On je glavna publika u čijem se doživljaju mi formiramo kao ličnost kojom ćemo se predstaviti svijetu, kojom ćemo djelovati u svijetu. Saznanje da je otac sudjelovao u koncepciji  je apstraktna činjenica, nema onu sudbinsku biološku konotaciju u našoj svijesti koju imamo u relaciji s majkom. Otac može i ne mora odlučiti da nas voli i štiti. Njega, kao da moramo animirati u tu svrhu. To je uvod u socijalizaciju. Platforma našem psihosocijalnom sazrijevanju. Znak je zrelosti svijest o tome da se za svoje pozicije u društvu moramo izboriti, da se moramo predstaviti u najboljem svjetlu. Htjeti se dopasti drugim ljudima evolucijski je favorizirano čovjekovo svojstvo i u službi je očuvanja ljudske rase.

Između oca i djeteta najmanje su na snazi instikti. Ovdje je više riječ o promišljenosti, o shvaćanju te bitne distinkcije između životinja i nas – na kraju, to je i pitanje inteligencije. Nije dovoljno samo položiti sjeme. Ako želimo da naša djeca budu sretni ljudi moramo, ako smo očevi, investirati vrijeme, moramo biti prisutni u životima djece i nadasve, moramo biti znatiželjni – tko su ti mali ljudi: kakvi su po prirodi, što ima mojega, koje talente ima, kako ću pridobiti njegovu/njenu naklonost i ljubav...? Na koji ćemo način postati dobri prijatelji? Jer taj će vas mali čovjek reprezentirati u svijetu, i za vašeg života i u svim generacijama koje slijede. Lijepo je znati da smo imali pretke čije je „srce bilo na pravoj strani"!

Autorica: Slavica Novak-Ademović, neuropsiholog i psihoterapeut

Autor: LadyLike.hr portal

2 korisnika je označilo ovu preporuku kao korisnu.

Čuvarkuća preporučuje

Pogledaj i ovo!

Čuvarkuća na Facebooku

Još iz ove kategorije

marketing

Warning: Unknown: write failed: Disk quota exceeded (122) in Unknown on line 0

Warning: Unknown: Failed to write session data (files). Please verify that the current setting of session.save_path is correct (/tmp) in Unknown on line 0