Opasne odgojne metode - strah

Objavljeno 10.04.2012. | Dobna skupina: Još nema dijete, Prije poroda, 0-1, 1-3, 3-7, 7+

Čuvarkuća u suradnji s … Odgoj zasnovan na strahu prva je opasna odgojna metoda, a obuhvaća čitav niz nepoželjnog ponašanja, od vikanja do zastrašivanja.

U prethodnom članku koji je poslužio kao uvod u opasne odgojne metode, Tomislav Kuljiš objasnio je tri najopasnije (i često korištene) opasne odgojne metode. Ovdje opisuje prvu. Dio današnjih stručnjaka, educiranih po bihevioralnom konceptu, i dalje podržava ovu metodu kao najmanje invazivnu i dobru alternativu mnogo drastičnijim metodama. Kada je svojevremeno uvedena u teoriju i praksu, još nisu bile poznate nuspojave s kojima bi se  danas svako tko radi s djecom morao upoznati.

Metode zasnovane na podizanju alarma − strahu

Temeljni je problem s pobuđivanjem straha i podizanjem alarma u djetetu taj što to može pobuditi neizdrživo bolan osjećaj vlastite ranjivosti koji dijete ne može proraditi i podnijeti. Jedini mehanizam kojim mozak može zaštititi dijete od preplavljivanja prebolnim osjećajima jest podizanje emocionalnih (psihičkih) obrana te ukidanje ili otupljivanje osjećaja kako bi se smanjio bolan osjećaj ranjivosti. Potpuno je normalno i prirodno da podignemo glas kada želimo upozoriti dijete da je preblizu ceste, ruba zida ili struje i da u njemu pobudimo zdrav i normalan strah kako bi promijenilo ponašanje.

Problem je ako pretjeranom reakcijom probijemo prag podnošljivog straha (pogotovo je to lako kod jako senzibilne djece koje je danas sve više) i dijete bude previše prestrašeno, tako da mozak reagira otupljivanjem alarmnog sustava. Nakon takvih iskustava djetetov sustav prijeđe u obranu i reagira mnogo slabije na naše pozive i upozorenja. Takvo dijete postaje jako teško za odgajanje i usmjeravanje.

Često smo svjedoci roditelja koji viču: “Jesam li ti već sto puta rekla da…” To je jasan pokazatelj da dijete više nije receptivno za takav pristup. Alarmni sustav najbolje radi kada govorimo mirno i modulacijom glasa postižemo da nas dijete ozbiljno shvati. Problem je u porivu da povisimo glas i počnemo vikati, nakon čega dijete otupljuje alarmni sustav jer mu izaziva previše boli. Rješenje te problematične situacije nije u mijenjanju djeteta nego u tome da roditelj poradi na sebi i svojim reakcijama.

Alarmiranje djeteta prirodna je, smislena i instinktivna reakcija roditelja, no mora biti učinjeno s velikom pažnjom i uvažavanjem koliko straha dijete može podnijeti. Ako viknemo na dijete i vidimo da je skamenilo lice, gleda pokraj nas ili dolje staklenih očiju i ne reagira na naše zahtjeve, obično imamo poriv da vičemo još jače kako bismo ga natjerali da obrati pozornost i da nas posluša. Upravo to ne bismo trebali činiti, jer se dijete već stisnulo i odvojilo od  prebolnih osjećaja, što vidimo prema reakcijama na licu i tijelu. Ako smo pretjerali, trebamo stati te pokušati obnoviti kontakt i vratiti povjerenje, a tek poslije rješavati nastali incident.

Autor: Tomislav Kuljiš

3 korisnika je označilo ovu preporuku kao korisnu.

Čuvarkuća ocjenjuje

Na ovome se mjestu nalaze sažeci preporuka uz ocjene uredništva ili stručnjaka.

Napomena
Problem je ako pretjeranom reakcijom probijemo prag podnošljivog straha (pogotovo je to lako kod jako senzibilne djece koje je danas sve više) i dijete bude previše prestrašeno, tako da mozak reagira otupljivanjem alarmnog sustava.

Pogledaj i ovo!

Čuvarkuća na Facebooku

Još iz ove kategorije

marketing