Razvoj privrženosti
Najvažniji oblik razvoja u okviru emocionalno-socijalnog razvoja djeteta jest razvoj privrženosti.
Privrženost je čvrsta emotivna
veza između djeteta i odrasle osobe (skrbnika, najčešće majke),
koju dijete pokazuje izrazima sreće i nježnosti prema toj
osobi, izljevima straha kad se odvaja od nje te
traženjem utjehe i sigurnosti u zagrljaju skrbnika u svim
nepoznatim i opasnim situacijama.
Danas se zna da razvoj privrženosti proizlazi iz djetetove biološke potrebe za tjelesnim i oralnim kontaktom s odraslom osobom iz okoline, a ta je potreba fiziološki utemeljena i povezana sa sazrijevanjem živčanih struktura u mozgu. Zadovoljenje djetetove potrebe za dodirom, grljenjem, glađenjem i sisanjem dovest će do normalnog razvoja moždanih struktura, osobito onih dijelova koji su "sjedište" emocija.
Sigurno privržena djeca jesu znatiželjna, spoznajno bolje razvijena i socijalno kompetentnija.
Ako se dijete razvija u zanemarujućoj ili zlostavljajućoj okolini, ti će dijelovi mozga pretrpjeti oštećenja, što može izazvati poremećaje kao što su socijalno povlačenje i indiferentnost, pojačana želja za socijalnim kontaktom uz istodobnu agresivnost i neobično ponašanje, razvoj socijalno neprimjerenog ponašanja, nesposobnost da se pokažu ili prepoznaju nijanse emocionalnoga ili motivacijskog izražavanja, kao i nesposobnost doživljaja ljubavi te izražena negativna emotivnost, tj. povećana spremnost na reagiranje strahom, tugom i srdžbom (Joseph, 1999.). Istodobno, takav neprikladan razvoj sjedišta emocija i negativna emotivnost djeteta mogu se odraziti i na nepovoljan razvoj dijelova mozga odgovornih za usmjeravanje pažnje (pozornosti) i pamćenje, planiranje, rješavanje problema i za motivaciju, što pak može ugroziti djetetov spoznajni razvoj i uspjeh u školi (Blair, 2002.).
Za razvoj privrženosti odgovorna je okolina koja djetetu mora osigurati nazočnost i brigu jedne odrasle osobe, koja će zadovoljavati djetetovu potrebu za toplim fizičkim kontaktom i pružati mu osjećaj stalnosti i sigurnosti toga kontakta. Najčešće je majka objekt privrženosti, no to može biti i svaka odrasla osoba (skrbnik) koja djetetu pruža osjećaj zaštite, ugode i ljubavi nježnim tjelesnim dodirima, bjagim tonom glasa, tihim pjevanjem, ljuljanjem i svim drugim oblicima ugodnog pod raži vanja.
Privrženost je uzajamni osjećaj povezanosti djeteta i skrbnika, a razdvajanje dovodi do osjećaja straha i tjeskobe kako djeteta, tako i odrasle osobe. Osobito je dijete ovisno o blizini i nazočnosti osobe kojoj je privrženo, jer ne može razumjeti privremenost razdvajanja niti procijeniti njegovo vremensko trajanje pa mu se razdvajanje čini katastrofičnim i definitivnim. Razvoj privrženosti pokazuje karakterističan tijek pojačavanja izražavanja privrženosti djeteta u dobi od 6. do 15. mjeseca i postupno opadanje izraza i potrebe za fizičkom blizinom do kraja treće godine.
Glavni su znakovi postignute privrženosti opadanje učestalosti "socijalnog smiješka" te ograničavanje smiješka i pozitivnih reakcija na skrbnika, kao i pojava straha od odvajanja i straha od nepoznatih osoba.Taj strah je posljedica djetetova osjećaja gubitka sigurne baze koju mu predstavlja osoba kojoj je privrženo.
Ovisno o reaktivnosti i osjetljivosti skrbnika za potrebe djeteta, dijete može razviti zdravu (sigurnu) privrženost ili nekvalitetnu privrženost (u obliku izbjegavanja ili opiranja skrbniku, ili pak kaotične, dezorijentirane privrženosti).
U slučaju razvijene sigurne privrženosti dijete će osjećati sigurnost i utjehu u nazočnosti skrbnika te će se kognitivno i socioemocionalno razvijati u smjeru sve veće nezavisnosti i uspostavljenog povjerenja u skrbnika i okolinu.
Sigurno privržena djeca jesu znatiželjna, spoznajno bolje razvijena i socijalno kompetentnija: bolje se prilagođavaju, surađuju s drugom djecom i rjeđe pokazuju probleme u ponašanju od djece koja su razvila nekvalitetan odnos privrženosti sa skrbnikom.
Izvor: Radionice "Rastimo zajedno", UNICEF
