Što ćemo s trećim krajnikom?
Adenoidi, adenoidne vegetacije, treća mandula, treći krajnik, ždrijelne tonzile sinonimi su za četvrtastu nakupinu limfatičkog tkiva smještenog na stražnjoj i gornjoj stijenci nosnog dijela ždrijela (nazofarinks).
Ovaj organ, koji u djece rane dobi ima zaštitnu imunološku obranu od infekcija dišnog sustava, počinje se razvijati od 16. tjedna trudnoće, a od rođenja do dobi 6-7 godina se fiziološki povećava , da bi se poslije tog perioda, do puberteta postepeno smanjivao i praktički nestao u odraslih osoba.
POVEĆANJE (HIPERTROFIJA) ADENOIDA
Povećanje (hipertrofija) ili
upala adenoidnih vegetacija
odnosno njihov pretjerani rast rezultat
je pojačane
obrambene (imunološke) aktivnosti
protiv virusnih i
bakterijskih uzročnika infekcije
dišnog sustava ili drugih
uzroka stalnim podraživanjem
od stane alergena ili
drugih nadražajnih tvari kao što je
dim kod pasivnog pušenja ili
kiseli sadržaj želuca u
slučaju gastroezofagealnog
refluksa (vraćanja sadržaja želuca
u jednak i ždrijelo).
KAKO PREPOZNATI DIJETE S UVEĆANIM
ADENOIDIMA?
Tegobe i promjene povezane
sa hipertrofijom
adenoidnih vegetacija mogu biti od
strane nosa, ždrijela, uha
i paranazalnih šupljina (sinusa).
A mogu utjecati i na
ponašanje djeteta. Karakterističan
trijas simptoma zbog povećanja treće
mandule, uslijed smanjene
dišne prohodnosti nosnih
hodnika uključuje: pretežno disanje
na usta (tzv. nazooralno
ili orofaringealno disanje),
nosni prizvuk u govoru (nazalni
govor) i hrkanje u spavanju.
Druge promjene, često prisutne u djece s
ovim poremećajem su česte: ponavljajuće
upale srednjeg uha, nosa i
ždrijela, oslabljen sluh, iscjedak iz
nosa, dugotrajan kašalj,
upala paranazalnih šupljina (sinusa).
Uz hrkanje, djeca mogu imati i druge
poremećaje u spavanju - prestanke disanja
(apneje) i do 20 sekundi ili česta buđenja
uz atake kašlja zbog
cijeđenja sekreta niz stražnji zid
ždrijela (iz adenoidnih vegetacija i
iz otvora sinusa) .
Poremećaj spavanja zbog
otežanog disanja na nos može
remetiti normalne
kontrolne mehanizme mokrenja i mozgu
i moždanom deblu s posljedicom
nekontroliranog mokrenja u spavanju
(noćna enureza). Isprekidan san
mogu prozročiti i promjene
u dnevnom ponašanju djeteta
u vidu pojačene
nervoze, hiperaktivnosti,
pojačanog umora, slabije pažnje
i koncentracije, odbijanja
hrane (slab ili „nikakav“
apetit). Nerijetko se djeca žale
na glavobolju.
Uočena je povezanost povećanja adenoidnih vegetacija i ortodonskih anomalija. Naime, zbog svoj položaja u nosnom dijelu ždrijela, povećana treća mandula uzrokuje djelomičnu opstrukciju nosnih hodnika što može ometati disanje na nos, kao jedini ispravan način disanja. Disanje na usta koristimo jedino pri povećanom tjelesnom naporu (trčanje npr.). Kod opstrukcije nosa dijete pretežno diše na usta. Promjena načina disanja može imati utjecaj na rast i razvoj čeljusti i položaj zubi. Kod disanja na usta dijete zabacuje glavu unatrag pri čemu dolazi do spuštanja donje čeljusti (mandibule) i jezika kako bi se omogućio prolaz zraka. Ako ovakvo stanje traje duže vrijeme može dovesti do povećanja prednje visine lica, stražnji zubi preizrastaju, a mandibula rotira prema dolje i natrag, otvarajući pritom zagriz i povećavajući pregriz. Povećan pritisak rastegnutih obraza može uzrokovati suženje luka gornje čeljusti (maksile). Lice djeteta s povećanim adenoidima je izduženo, uvučenih očiju s naglašenim podočnjacima, usnice su suhe i ispucale, a gingiva može biti zadebljana, suha i sklona upalama. Takav karakterističan izgled lica u djece s povećanim adenoidima nazivamo adenoidno lice (adenoidni facies).
Ponavljane upale srednjeg uha u djece s
povećanom trećom madulom nastaju
djelovanjem dvaju čimbenika:
nezrelošću imunološkog sustava
malog djeteta i promjenama
u Eustahijevoj tubi (cjevčici
koja povezuje srednje uho i
nosni dio ždrijela). Smatra se
da povećana treća mandula
zbog čestih upala ili alergije
dovodi do otoka i upalnih promjena
u stijenci tube što rezultira
u njenoj slabijoj
prohodnosti (prozračivanju) stvarajući
dobru podlogu za trajnu
infekciju srednjeg uha koja
može rezultirati u
provodnoj nagluhosti.
Promjene u prozračnosti
paranazalnih šupljina stvaraju preduvjete
za njihovu kroničnu upalu.
KAKO
DIJAGNOISTICIRATI POVEĆANE
ADENOIDE?
Kliničku sumnju na hipertrofiju treće mandule postavit će pedijatar ili obiteljski liječnik na temelju karakterističnih gore navedenih promjena i simptoma, a konačnu dijagnozu postaviti specijalista otorinolaringolog na temelju kliničkog pregleda koji uključuje i pregled elastičnim nazofaringoskopom (fiberskopom) kojim se može utvrditi veličina uvećanih adenioida i stupanj opstrukcije noznog dijela ždrijela i nosnih puteva.
KAKO LIJEČITI POVEĆANE ADENOIDE?
Povećani adenoidi uslijed infekcije liječe se antibioticima (u slučaju bakterijske infekcije) ili simptomatski (u slučaju virusne infekcije) uz lokalnu primjenu lijekova koji imaju za cilj održavanje prohodnosti nosnih zračnih puteva - kapanjem u nos fiziološke topine i dekonogestiva (lijekovi koji djeluju na krvne žile nosne sluznice čime smanjuju otok i neprohodnost nosa).
U slučaju alergije intranalazlno se
koriste kortikosteroidi. U
djece s težim smetnjama – začepljenost nosa sa
smetnjama disanja,poremećajem spavanja, nazalnim
poremećajem govora, čestim infekcijama kompliciranim
upalama srednjeg uha ili upornim izljevima u srednje
uho s provodnom nagluhošću terapija izbora je
operativno uklanjanje adenoida - adenoidektomija. Ovaj
zahvat je u suvremenoj medicini prvi je izveo Wilhelm
Meier iz Kopenhagena u 19. stoljeću, iako prvi opis
takvog zahvata datira od Celsusa iz 50. godine poslije
Krista. Naši davni preci su poznavali i
ostranjenje nepčanih tonzila (tonzilektomija) o
čemu svjedoči opis Paula od Egine iz 625.godine, iako
je tek sredinom 18. stoljeća Caque od Rhemimsa uveo
ovaj zahvat u redovitu medicinsku praksu.
Početkom 20. stoljeća te su se dvije operacije počele
izvoditi istovremeno (tonziloadenoidektomija) jer
se smatralo da su tonzile i adenoidi izvori infekcije
koje uzrokuju mnoge druge bolesti.
Odluku o vrsti operativnog zahvata (adenoidektomija
ili tonziloadenoidektomija) u djeteta s
povećanim adenoidima donosi
specijalista otorinolaringolog nakon procjene težine
simptoma i lokalnog kliničkog nalaza.
Tekst: www.pitajmamu.hr, Prim.
dr. sc. Zlatko Sabol
dr. med. sped. pedijatar
- subspec. dječji neurolog
Poliklinika za dječje bolesti Dr.
Sabol
