Što znači "emocionalno zlostavljati" djecu?
Neka djeca osjećaju se u svojim obiteljima često neshvaćeno i povrijeđeno. U zadnje vrijeme počelo se govoriti o „emocionalnom zlostavljanju“ djece, no često nije sasvim jasno što ovo podrazumijeva.
I riječi mogu povrijediti!
Djeca se mogu pretvarati da ih riječi ne povrjeđuju, ali
zapitajmo se jesmo li ikada djetetu rekli:
"Glupane, kako ne možeš naučiti pjesmicu?“
"S tobom uvijek problemi.“
"Nikada ništa od tebe.“
"Bolje bi bilo da se nisi nikad rodila.“
"Gadiš mi se. Umukni.“
Dok to izgovaramo ne shvaćamo kakvu štetu činimo našoj djeci.
Djeca vjeruju onome što im odrasli kažu. Gledaju
sebe kroz oči roditelja. A ono što vjeruju o sebi utječe na to
kakvi će odrasli postati. Ako dijete često sluša riječi poput:
"glupa si“, "nesposobna“, "nikada ništa ne možeš učiniti kako
valja“ i ono samo povjeruje da je to istina.
Ako roditelji poriču ili kažnjavaju djetetovu ljutnju, bijes,
tugu ("Ne budi prestrašeni zec. Samo curice plaču“. "Diži se,
nisi toliko strašno pao!“), strah ("Tući ću te dok ne prestaneš
plakati!“), dijete postane toliko oprezno u izražavanju svojih
osjećaja da nikakve osjećaje ne izražava spontano nego najprije
provjeri na licima svojih roditelja je li taj osjećaj ispravan i
smije li ga imati.
Neizraženi i potisnuti osjećaji ostaju u djetetovom tijelu te se nagomilavaju i mogu dovesti do smetnji i emocionalnih poremećaja kod djece.
Ako roditelj ne dozvoljava djeci da izraze slobodno svoje
osjećaje, djeca često ostaju "zarobljena“ u svom strahu, tuzi,
bijesu, povrijeđenosti i nemaju načina da se oslobode viška
energije stvorene tim emocijama ("Ne plačem kad me mama tuče jer
onda se ona još više naljuti. Ionako me to previše ne boli. Ne
dopuštam nikome da vidi moje suze.“)
Ako rijetko vide svoje roditelje kako se smiju, vesele i uživaju
u životu, njihova djeca i sama razviju stav da život treba
podnijeti, izdržati, a ne uživati u njemu.
Na ove načine, svojim ponašanjem roditelji djeluju na izražavanje
odnosno potiskivanje osjećaja kod djece. Neizraženi i potisnuti
osjećaji ostaju u djetetovom tijelu te se nagomilavaju i mogu
dovesti do smetnji i emocionalnih poremećaja kod djece.
Ima roditelja koji pokušavaju sve raditi umjesto
djeteta (npr. upišu ga u školu "po vezi“, piše zadaću
umjesto njega, čitaju lektiru umjesto njega, "sređuju mu“ da
prođe ispite...) te se drugima mogu činiti brižnim roditeljima, a
zapravo mu takvim ponašanjem šalju poruku da je bezvrijedno i
loše kao osoba te nesposobno zauzeti se za sebe.
U nekim obiteljima roditelji nastoje i osjećati umjesto
djeteta, zaštititi ga od njegovih emocija ili uopće ne
obraćaju pažnju na djetetove osjećaje ("Pojedi čokoladu i
zaboravi na to!“ ili "Ja ću pozvati tvoju prijateljicu na kolače
i reći joj da je nisi htjela uvrijediti.“, "Nemoj plakati! Onda
je i mama tužna!“).
Ako roditelji "spašavaju“ dijete od tuge, ljutnje i straha (npr.
počnu „tješiti“ dijete prije nego što su ga saslušali), ono
postaje ovisno o drugima u prepoznavanju i definiranju vlastitih
osjećaja. Također postaje bespomoćno i ovisno o drugima u
rješavanju vlastitih problema.
No, postoje i djeca čiji roditelji uopće ne reagiraju na
njihove osjećaje i ne pokazuju nikakav odgovor. Ova,
zanemarena djeca uče skrivati osjećaje straha, povrijeđenosti,
tuge, odbačenosti... Uče da njihovi osjećaji i potrebe nisu važni
i ne ravnaju se prema njima u životu. Uče da ne vjeruju drugima,
da su dovoljna sama sebi te ni u odrasloj dobi ne dopuštaju sebi
intimnost i bliske emocionalne veze.
S obzirom na to da su osjećaji roditelja i osjećaji djeteta
isprepleteni, dijete razvija odgovornost za roditeljeve osjećaje
i obvezu da bude uspješno i iskazuje samo pozitivne osjećaje kako
bi roditelje učinilo sretnima i zadovoljnima i kako ih ne bi
uznemirilo. Na taj način dijete uči lagati o svojim pravim
osjećajima, nastoji učiniti sve kako bi udovoljilo roditeljima te
dok potiskuje svoje prave osjećaje, razvija osjetljivost za
potrebe drugih ljudi, a na štetu svoje samosvijesti i vlastitih
potreba. Uči da njegovi osjećaji nisu toliko važni koliko
osjećaji drugih ljudi te se i u odrasloj dobi brine o drugima
ljudima na račun svog osobnog rasta i razvoja.
